Dugo se spremam da napišem nekakav post koji bi se pozabavio mojim blagom (bukvalno, s obzirom da je reč o nakitu). Po svemu sudeći, post će se dogoditi relativno uskoro, ali vrlo je teško napraviti sistematizaciju, kada non stop nešto ubacujem i izbacujem, prekrajam i prepravljam. Problem zapravo nastaje sa ovakvim stvarima koje, i po formi i po sadržaju, zaslužuju extra effort i poseban post.
. . .
Da počnemo od onog samoočiglednog. Fokus kreativnog opusa Jack Cunninghama je na “narativnom” nakitu, ideji da se kroz simbole i vizuelne slike ugrađene u svaki od ovih komada ispriča neka priča. Ova priča varira u odnosu na kontest iz kojeg se interpretira. Naime, prvo imamo kontest i priču onog ko pravi ovaj nakit, njegove asocijacije itd, zatim, onoga ko taj nakit nosi, i na poslednjem mestu imamo “posmatrača” i njegovu interpretaciju.
. . .
Cunningham koristi zatečene objekte koje stavlja u određene kompozicije, i
tako im daje drugačiji sadržaj, nešto što nije strano modernoj umetnosti, od arte povere do pop arta. Ono što, čini mi se, izdvaja Cunninghama iz ove tradicije je doza naivnosti i iskrenosti, kao i nedostatak cinizma. Detalji u okviru jedne celine imaju tu neku skladnu, nepretencioznu i “loveable” dinamiku.
. . .
I am motivated by the construct of our relationship with family, place, of recollection and memory, life and death. I work exclusively with the brooch form to explore these personal narrative themes, which are sourced during numerous visits to Japan and time spent between homes in Glasgow and Paris.
No comments:
Post a Comment